Udaljeno učenje i poučavanje može imati značajnu ulogu u nastavnom procesu i ostvarivanju ishoda učenja, osobito u kontekstu izvanrednih okolnosti uzrokovanih COVID-19 krizom. Ipak, posebnosti tehničkog odgoja i obrazovanja zahtijevaju ostvarivanje ishoda praktične prirode, koje nije jednostavno ostvariti ovakvim pristupom. Stoga je cilj ovog istraživanja ustanoviti koliko je i na koji način udaljeno učenje i poučavanje primjenjivo u nastavi tehničke kulture, pri čemu su sumirana iskustva učitelja tijekom COVID-19 pandemije. Istraživanje je provedeno kao polustrukturirani intervju tijekom kojeg su učitelji iznijeli vlastita iskustva i stavove o utjecaju ovakve nastave na učenike. Iz rezultata istraživanja se može zaključiti kako se ovakva nastava može koristiti i u „normalnim“ okolnostima za razvoj digitalnih kompetencija učenika, za razvoj pismenosti i komunikacijskih vještina u IKT okruženju, za poticanje introvertiranih učenika, za razvoj samostalnosti učenika te kao kvalitativna (sadržajna) nadopuna izravnoj nastavi. Unatoč tome udaljeno učenje i poučavanje ne može biti „ravnopravna alternativa” izravnoj nastavi i to zbog nemogućnosti sustavnog razvoja tehničkih kompetencija i vještina, izostanka socijalne interakcije (verbalne, fizičke, emocionalne), zbog „kritičnih” skupina učenika te zbog složenog tijeka razvoja učenika. Iako je potrebno dodatno istražiti učinak ovakve nastave na postignuća učenika i posljedice na njihov razvoj, razvidno je kako u ovoj razvojnoj dobi udaljeno učenje i poučavanje ne može polučiti ciljane kompetencije učenika.