Cilj ovog rada jest prikazati sličnosti i razlike kliničkog i psihoterapijskog intervjua, odnosno psihodinamičke formulacije u svrhu procjene osobnosti za uključivanje u psihoanalitičku psihoterapiju i grupnu analizu. Klinički intervju alat je koji pomaže liječnicima, psiholozima i istraživačima u postavljanju točne dijagnoze različitih mentalnih bolesti. Prema definiciji, psihodinamički intervju provodi se u svrhu postavljanja indikacije za psihoanalitičku psihoterapiju ili grupnu analizu. Autori opisuju vođenje psihodinamičkog intervjua kao proces koji se sastoji od četiriju faza: prepoznavanje psihološkog uzroka u pozadini simptoma, rekonstrukcija priče povijesti bolesti, modeliranje i formulacija (tzv. hipoteza slučaja). Psihodinamički usmjeren psihoterapeut na završetku intervjua od dobivenih informacija sažima psihodinamičku formulaciju. To znači da je postavio hipotezu, tj. tumačenje (objašnjenje) nesvjesnih uzroka pacijentovih patnji te će na temelju toga predložiti ili odbiti psihoterapijsko liječenje. U kontekstu aktualne pandemije slijedi i osvrt o provođenju inicijalnog psihoterapijskog intervjua na daljinu (online / remote setting).