Unatoč neupitnoj povezanosti stavova i ponašanja, velik broj teoretičara slaže se da stavove o političkom nasilju i sudjelovanje u političkom nasilju ne treba izjednačavati. Ipak, ranija istraživanja nisu se eksplicitno bavila empirijskom provjerom valjanosti tog izjednačavanja u kontekstu radikalizacije. Stoga je cilj ovog rada bio provjeriti koliko je precizno moguće temeljem stavova o političkom nasilju razlikovati sudionike političkog nasilja od osoba koje u političkom nasilju ne sudjeluju. Analize su provedene na skupu podataka prikupljenom u sklopu projekta MyPLACE krajem 2012. i početkom 2013. na mladima (N = 16935) iz četrnaest europskih država, uključujući Hrvatsku. Nakon uparivanja sudionika s ciljem eliminacije potencijalnih izvora pristranosti u procjenama, rezultati su potvrdili da obje mjere stava o političkom nasilju – opravdavanje političkog nasilja i percipirana efikasnost političkog nasilja – pružaju značajan i neovisan doprinos objašnjavanju varijance sudjelovanja u političkom nasilju. Međutim, temeljem spomenutih varijabli oko trećine sudionika bilo je pogrešno klasificirano glede stvarnog sudjelovanja u političkom nasilju, čime je i empirijski potvrđena važnost zasebnog istraživanja kognitivne i bihevioralne radikalizacije, kao i opravdanost razlikovanja između stavova i ponašanja u kontekstu političkog nasilja. Despite the unquestionable relationship between attitudes and behaviors, many theorists agree that attitudes on political violence should not be equated with participation in political violence. Earlier studies have not explicitly focused on the validity of this equation in the context of radicalization. Therefore, the main goal of this study was to evaluate how precise can individuals be classified with respect to participation in political violence based on their attitudes on political violence. Analyses were conducted on a data set collected within the MyPLACE project at the end of 2012 and the beginning of 2013 on youth (N = 16935) from fourteen European countries, including Croatia. After matching the participants in order to eliminate the potential sources of bias, the results have confirmed that both measures of attitudes towards political violence – justification of political violence and perceived efficacy of political violence – provided an independent and significant contribution to explaining the variance of participation in political violence. However, about one-third of participants were misclassified based on the mentioned variables, which provides an empirical confirmation of the notion that attitudes and behaviors in the context of political violence should not be equated.