Rad počinje skiciranjem pozicije neizravnoga kozmopolitizma, čiji je začetnik Thomas Christiano. Polazeći od moralnoga kozmopolitizma (koji uključuje globalnu distributivnu jednakost i jednakost prilika), tvrdi se da njegove zahtjeve može ispuniti samo politički kozmopolitizam. Jedna od specifičnosti pozicije je njena implikacija da se može smatrati opravdanim ograničiti imigraciju u liberalno-demokratske države, u slučajevima u kojima bi takva imigracija mogla narušiti njihov liberalno-demokratski karakter, i time ih onemogućiti u dugoročnom stvaranju pravedne globalne političke zajednice, za što jedino one imaju potencijal. Problem na koji Christiano ukazuje jest iznalazak općenitijeg moralnog načela na kojemu bi se pozicija temeljila; ono bi trebalo odagnati nelagodu koja proizlazi iz toga da se zatvaranje granica, iz pozicije moralnoga kozmopolitizma, može istovremeno činiti duboko nepravednim, ali ujedno i potencijalno nužnim sredstvom postizanja željenog cilja. Glavni dio rada posvećen je mojem skiciranju i evaluiranju dvaju kandidata za takvo načelo. Prvi nacrt je utilitaristički; njegova jednostavnost i intuitivna privlačnost ozbiljno su narušene problemima koji se u njemu javljaju (odvratni zaključak; problem moralnih obveza prema budućim generacijama). Drugi nacrt, kojeg smatram privlačnijim, deontološki je. On se osniva na slici države kao moralne osobe, i zabrani njenog samouništenja (tvrdim da, u tom kontekstu, otvaranje granica može biti analogno moralno nedopustivom samoubojstvu iz interesa). U njemu se oslanjam na uvide iz Kantove političke i moralne filozofije, ukazujući na svojevrsni otklon od Christianove pozicije do kojega to dovodi (ali za koju smatram da, u konačnici, nije neprihvatljiva).