Ruska Federacija u odnosu s EU-om koristi plinsku trgovinu‎ kao instrument tvrde moći, dok trgovinu cjepivom pokušava‎ koristiti kao instrument meke moći. Preduvjeti koji omogućavaju‎ korištenje ta dva trgovinska odnosa u politici moći su ‎vrsta robe, a još više odnos ovisnosti. Dok je pri uspostavi plinske‎ trgovine s Rusijom EU zanemario mogućnost da vanjsko-trgovinski‎odnos postane instrument jačanja nacionalne moći‎ i da uključuje potencijalne političko-sigurnosne eksternalije, ‎trgovinu cjepivom s ovom državom ne želi niti pokretati. To ‎što je osiguranje opskrbe određenom robom postalo sastavni‎ dio vanjske i sigurnosne politike ukazuje na mijenjanje liberalno-‎ekonomskog identiteta EU-a u realističko-politički i na ‎želju Unije da izgradi i očuva stratešku autonomiju i suvereno‎ akterstvo u međunarodnim odnosima.‎