Stavljanje čovjekova dozrijevanja u fokus pedagoške preokupacije ali i odgoja kao praktične primjene pedagoških načela u praksi, mora imati svoje jako teorijsko utemeljenje. Tim se pitanjem načelno bavi pedagoška antropologija kao jedna od edukacijskih disciplina, a kojoj se ovim prilogom želi osigurati dodatne spoznaje jednim posve novim izvorom. Autor u svom razmišljanju kreće od već davno usvojenog načela čovjekove potrebe i mogućnosti odgajanja u što, za razliku od mnogih dosadašnjih istraživanja, unosi komponentu koja se u pedagoškoj literaturi pojavljuje rijetko ili nikako, naime, da osim filozofsko-psihološko-sociološkog poimanja čovjeka postoji i snažno milenijsko religijsko naslijeđe viđenja ljudskoga bića koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo biti zanemarivano, a još manje obezvređivano želi li se čovjekovu potrebu za odgojem i njegovu odgojivost obuhvatiti u cijelosti. Pritom se u prilogu služi religijskim zasadama koje se smatra svjetskima zbog milijardskog mnoštva sljedbenika čija se misao i praksa provjeravala tisućljećima pa zbog toga i silnog utjecaja kojega su ostavile te tradicije na kulturu pojedinih naroda. Riječ je o hinduizmu-budizmu te židovstvu-kršćanstvu i islamu unutar čega se insistira na specifičnosti viđenja čovjeka i pojedinih ljudskih vrijednosti te njihova njegovanja, odnosno istraživačkim načelom komparacije upućuje se i na ono što pojedine religijske tradicije ne prihvaćaju niti promiču kad je riječ o čovjeku. Tako se autor nada da je učinio iskorak obzirom na dosadašnja promišljanja pedagoške antropologije i ukazao na nove mogućnosti istraživanja ljudske potrebe i mogućnosti odgoja što može biti od velike pomoći kako interdisciplinarnoj nadogradnji pedagoške teorije tako i sveobuhvatnosti pedagoške prakse.