U članku se analizira roman Mramorna koža Slavenke Drakulić. Težište analize temelji se na feminističkoj i psihoanalitičkoj teoriji pomoću kojih se interpretira zastupljenost tijela i tjelesnosti u romanu. Mramorna koža priča je o neobičnomu odnosu majke i kćeri koji kulminira njihovim ponovnim susretom nakon osamnaest godina, a radnja se iz kćerine perspektive retrospektivno vraća u njezino djetinjstvo. Tjelesnost je motiv na kojemu se temelji cijeli roman, a majka i kći na vrlo složen način postaju isto tijelo. Tijelo koje se manifestira kao javno tijelo, identitet, u odnosu na prostor i predmete, zazorno, nečisto, prokleto, lijepo, ljubomorno, strano tijelo, ranjivo, kao seksualni odnos, jezik, raspadanje ili brisanje identiteta. Sve su to tjelesne inačice koje čine sastavni dio priče o mramornoj koži ili o tijelu.