U radu su prikazana razmišljanja na temu osnovnih aspekata energetske tranzicije koja je započela i kreće se u smjeru proizvodnje i korištenja energije bez štetnih emisija (ponajprije CO2). Prikazani su rezultati provedenih analiza o načinu budućeg zadovoljenja energetskih potreba Republike Hrvatske do 2050. godine, uz poštivanje preuzetih obaveza o smanjenju emisija, povećanju energetske učinkovitosti i očuvanje sigurnosti opskrbe. U promatranom se razdoblju očekuje smanjenje neposredne potrošnje energije, pri čemu se mijenjaju udjeli korištenih energenata, dok se smanjuje upotreba tekućih goriva, raste udio električne energije. Pri tome umjesto kućanstava, sektor prometa postaje energetski najintenzivniji sektor potrošnje, a raste i udio usluga i industrije. Uvoz energije i energenata se smanjuje i vlastita opskrbljenost raste za oko 15% u odnosu na sadašnju. Električna energija se do kraja razdoblja proizvodi uglavnom iz obnovljivih izvora (preko 85%), a ukupna snaga elektrana se povećava za oko 2.5 puta u odnosu na današnje kapacitete. Velike promjene u infrastrukturi i korištenim energentima zahvaćaju i sektor prometa. Opredjeljenje da se emisije stakleničkih plinova u Republici Hrvatskoj smanje do 2050. za skoro 75 %, u odnosu na 1990. godinu je veliki izazov koji podrazumijeva i snažan tehnološki razvoj u naredne tri decenije. Smatra se da važnu ulogu u ostvarenju energetske tranzicije mogu imati i nove tehnologije proizvodnje vodika, metana i tekućih goriva iz električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora (Power to gas i Power to liquids). Predloženi način tranzicije ne predstavlja samo izazov nego nosi i potencijal gospodarskog rasta.