U radu se prikazuju temeljne crte filozofije povijesti Aurelija Augustina. Prema njemu, povijest je u bitnome određena postojanjem dvaju međusobno suprotstavljenih gradova: civitas Dei i civitas terrena. Međusobno suhođenje ta dva grada, koja treba shvaćati kao mističko-eshatološku zbiljnost, a ne kao političko-pravnu stvarnost, trajat će sve do svršetka svijeta. Primat svete nad profanom poviješću vidljiv je diljem Augustinove kršćanske filozofije. Augustin se svojom kritikom tradicionalne poganske religije ujedno pokazuje ključnom točkom sinteze tradicionalne rimske vrline i novih etičkih zahtjeva pobjedonosne kršćanske religije. Odbacivanjem koncepta milenarizma i vezivanja kršćanske religije uz sudbinu bilo koje političke zajednice osigurao je opstanak i daljnje mogućnosti širenja kršćanstva nakon propasti Rimskoga Carstva među novopridošla germanska plemena. Odlučnom kritikom antičkoga cikličkog shvaćanja vremena i odbacivanjem nauka o metempsihozi otvorio je puteve za daljnji razvoj zapadnoga čovjeka.