U članku se analizira financiranje istraživanja i razvoja u nekim zemljama. Provedena istraživanja pokazuju da je društvena korist od ulaganja znatno veća od privatne koristi, što je jedno od najvažnijih objašnjenja za državno poticanje i financiranje te djelatnosti. Osim udjela rashoda za istraživanje i razvoj u BDP-u, bitan je pokazatelj i struktura tih rashoda prema najvažnijim izvorima financiranja. Udio rashoda gospodarstva u ukupnim izdacima za istraživanja i razvoj vrlo je važan (možda i presudan) čimbenik porasta proizvodnosti rada i gospodarskog rasta. U pregledu prema pojedinim razvijenim zemljama pozornost je usmjerena na one koje su postigle očite uspjehe u znanstvenoistraživačkom razvoju (Finska i Švedska), na zemlje koje su kasnile, ali pojačanim naporima sustižu naprednije članice EU-a (Portugal i Irska), te na neke velike zemlje koje očito gube korak u znanosti i istraživanju (Velika Britanija i Francuska). Zemlje u tranziciji (ZUT) uvelike zaostaju za EU-om u području prijenosa, prihvaćanja i primjene novih znanja, te učinaka vlastitoga samostalnog znanstvenoistraživačkog rada i njegove tržišne usmjerenosti. Zemlje u tranziciji imaju ozbiljnih strukturnih problema u prihvaćanju i primjeni te tehnološkom razvoju i ulozi malih i srednjih poduzeća (SMEs) koja su posebno važna u potpori i uspješnom djelovanju istraživanja i razvoja. U cjelini, većina zemalja u tranziciji uopće nije imala (ili nije razvila) sustavnu politiku znanstveno-tehnološkog razvoja. Nakon analize stanja u ZUT-u, navode se zaključci i prijedlozi za poboljšanje sustava financiranja znanstvenoistraživačke djelatnosti u Hrvatskoj.