Autorica, hrvatsko-američka terapeutkinja ekspresivne umjetnosti koja podučava o traumi, kontekstualizira osobnu evoluciju kroz praksu koristeći znanstveni osobni narativ (SPN) kako bi čitatelje usmjerila na ekspresivnu art terapiju. Njen osobni narativ spominje iskustva povezivanja s korjenima svojih predaka kroz ekspresivne umjetnosti (folklor, tj. narodni ples) i provođenje vremena u Bosni i Hercegovini gdje je podučavala engleski jezik koristeći metode ekspresivnih umjetnosti. Autorica objašnjava kako je rano povezivanje s ekspresivnom umjetnošću i njezinom multimodalnom prirodom - uvođenjem različitih načina izražavanja, a ne samo jedne umjetničke forme – za nju značilo otvaranje prostora za rad s emocijama u vrijeme odrastanja u domu punom stresa i trauma. Narativ zaključuje tvrdnjama šireg konteksta o tome kako integracija ekspresivne umjetničke terapije u dobro uspostavljene kliničke modalitete za liječenje traume, poboljšava liječenje traume. Primjer ekspresivnog umjetničkog procesa koji je autorica koristila tijekom pandemije COVID-19 je također uključen.