Autor smatra da su se promijenili naglasci u teorijskoj literaturi o globalizaciji. Više se ne ističe ireverzibilnost globalizacije što je bio čest naglasak u entuzijastičkoj literaturi o globalizaciji tijekom devedesetih godina. Ne samo da globalizacija više nije neka nedodirljiva struktura nego se već desetak godina pojavljuju istraživanja koja osporavaju globalizaciju kao takvu. Slijedom toga, autor posebnu pažnju posvećuje radovima Justina Rosenberga koji tvrdi da je doba globalizacije završeno. Naime, za Rosenberga je globalizacija bila samo ideološka konstrukcija podržana od tzv. globalizacijske teorije, koja nije uspjela ni u jednom svom aspektu: kao opća socijalna teorija, historijski sociološki argument te kao osnova za interpretaciju empirijskih događaja. Za razliku od Rosenberga, autor smatra da globalizaciju treba promatrati i u kontekstu tzv. metapolitičkih pojmova i njihovih semantičko- političkih funkcija. Koristeći metodologijske postavke Reinharta Kosellecka, autor pokazuje da ovi pojmovi doživljavaju svoj intelektualno-politički vrhunac tako što ubrzavaju povijest odnosno transcendiraju zatečeno stanje. Nakon revolucionarnog vrhunca, oni nestaju, ili im se, što je češće, mijenja značenje kako bi pokrili ‘novu’ stvarnost. Na osnovi uvida Hannah Arendt, autor pokazuje da je globalizacija izgubila svoj revolucionarni potencijal, ali da to nužno ne znači i kraj globalizacijske teorije.