Namjera ovoga rada jest otvoriti mogućnosti za povijesnu valorizaciju ranog portretnog opusa Jerolima Miše, nastalog u razdoblju između 1914. i 1916., kao bitnog individualnog prinosa nacionalnom slikarskom modernizmu. Portreti izlagani tijekom 1916. – najprije na skupnoj, prvoj, a potom i na trećoj izložbi Hrvatskog proljetnog salona (Mišinoj samostalnoj izložbi) – izazvali su primjetan odaziv likovne kritike, pa se pažljivom analizom svih osvrta nastoji rekonstruirati povijesni horizont recepcije. Dosadašnji pristup tom ranom, pretežno zagubljenom opusu Jerolima Miše iščitava se, nadalje, iz postojeće povijesnoumjetničke obrade. Razlozi eventualne distanciranosti prema afirmaciji njegovih stilskih kvaliteta prepoznaju se pritom u stavu određenog dijela hrvatske povijesti umjetnosti prema raznolikim manifestacijama ekspresionističkog izraza u hrvatskom slikarstvu. U toj perspektivi, pristupa se analizi, tumačenju i valorizaciji likovnih i konceptualnih odrednica Mišinih portreta, koji u specifičnom spoju ikonografije kulturnih tipova i naglašenog psihologizma nude uzorak nesumnjivo blizak upravo ekspresionističkom modelu. Također, uspostavlja se distinkcija između portreta iz 1914. i onih nastalih tijekom 1916. i poslije, ukazujući na uočljive mijene u ideji i provedbi modernog portretnog slikarskog djela.