Skalićev Epistemon (znalac, poznavatelj) u protestantskoj (1559, Basel) i u katoličkoj verziji (1571, Köln), no bez većih razlika, predstavlja unatoč objedama za kompilaciju i plagijat primjer renesansne filozofije znanosti. Znanosti su još uvijek u sklopu filozofije, Skalić ih pokušava razvrstati ipak drugačije od tradicije: vrhunac pregleda sačinjava teologija, ali ona koja nije u dosegu ljudskog uma (averoističko načelo dvostruke istine, isto Pomponazzi). Ljudski um doseže kao vrhunac simboličku filozofiju (kabalističko i alegorijsko tumačenje Sv. pisma). Napušta se averoističko-aristotelovsko shvaćanje znanosti kao izvjesnog znanja preko magije i kabale (Pico della Mirandola i Telesio) te preko Telesijevog naturalizma koji je bio podloga Galilejevu pojmu znanosti. Skalićev put, iako sinkretistički (tipično za renesansu), uključuje ponajprije prvo u traženju slabije verzije znanja. Skalićeva osebujnost – znanost kao dokazni postupak i iskustvo, znanost kao umijeće, vještina nije koristoljubiva, ali je korisna za čovjekov dobar život (put F. Bacona). Njezino je bitno obilježje vjerojatnost.