Virus hepatitisa C otkriven je krajem 1980-tih godina. Prvi pokušaji liječenja bili su interferonom (IFN)-α čija je upotreba, unatoč zadovoljavajućoj stopi bolesnika s održivim virusološkim odgovorom (engl. sustained virologic response, SVR), bila ograničena brojnim nuspojavama. Terapijski su rezultati poboljšani promjenom doziranja IFN-α, te pegiliranjem. Sredinom 1990-tih godina IFN-α dodan je ribavirin, čime su postignuti još bolji rezultati u liječenju bolesnika s hepatitisom C, te je ta kombinacija od 1999. predstavljala standard u liječenju. Značajan napredak postignut je upoznavanjem životnog ciklusa virusa, što je omogućilo razvoj izravnodjelujućih lijekova, od kojih su prvi pokazivali obećavajuće rezultate, premda uz brojne nuspojave. Sljedećih se godina razvijaju brojni izravnodjelujući lijekovi, te ih danas dijelimo na četiri skupine: inhibitore virusne proteaze, nukleotidne analoge, ne-nuklozidne analoge i inhibitore NS5A. Od 2014. godine počela je era bez PegIFN-α, te je sada moguće postići SVR nakon 12 ili 24 tjedana sa samo oralnim liječenjem. Prema nekim procjenama za smanjenje prevalencije HCV-a za 90% u Hrvatskoj potrebno je godišnje liječiti 450-500 bolesnika, te svakako intenzivirati javnozdravstvene kampanje s ciljem ranog otkrivanja zaraženih bolesnika. Još uvijek glavni problem predstavljaju financijska sredstva.