U zadnjih dvjesto godina život ljudi podložan je mnogim promjenama. Najvažnija među njima je stalno ubrzanje svih zbivanja u čovjekovom životu, što iziskuje izuzetnu plastičnost u ponašanju i otvorenost u shvaćanju svijeta. Osim toga, tako dinamičan život i biološki se sve više produžuje što sili na promjenu tradicionalnog odnosa kako prema starosti, tako i prema djetinjstvu i mladosti. Jedan bitno novi odnos prema životu pretpostavlja već u djetinjstvu i ranoj mladosti odgoj za dokolicu, koja je kao istinski slobodno vrijeme, s jedne strane protuteža besposlici i opasnostima koje ova nosi, a s druge strane osnova za produktivniji društveni život i konačno sretniju starost. Još se uvijek, naime, starost doživljava kao manje sretno razdoblje života u kojem se ranije dosegnute mogućnosti smanjuju ili sasvim gube. Drukčijim odnosom prema vremenu koje je čovjek produženim životnim vijekom dobio, život u starosti može se znatno unaprijediti na vlastito zadovoljstvo i društvenu korist. Ali, promjena stava prema dokolici zahtijeva i propitivanje odnosa kapitala prema znanju, odnosno kvaliteti života kao bitnom uvjetu stvaranja profita. U tom razmišljanju starost ne može biti naprosto trošak koji bi kapital rado izbjegao, već životno doba koje treba nanovo filozofski, sociološki pa i ekonomski vrednovati. Starost naime ljudima otvara neke nove mogućnosti koje u mladosti nisu imali, pa usprkos mogućim bolestima i neizbježnim tegobama upravo starost može biti doba nove osobne emancipacije kojom će pojedinci na svoju i društvenu dobrobit okruniti svoj život.