U ovom se radu autorica bavi ispitivanjem eventualne kritičke uloge ironije s obzirom na Hegelovo shvaćanje romantičke ironije s jedne, i njegovog shvaćanja kritike s druge strane. Prije svega, Hegel doživljava umjetničko stvaralaštvo romantizma kao »feniksov život duha«, ukazujući na to da je ironija, kao svojevrsno pseudostvaralaštvo, sasvim dosljedan vrhunac te umjetnosti. Međutim, Hegel prepoznaje u radovima estetičara ranog romantizma pokušaje konceptualiziranja ironije kao principa jedne filozofije. S obzirom na ovaj fundamentalni i pozitivni motiv Hegelove interpretacije ironije, u ovom su radu opisani i negativni momenti Hegelove kritike ironije kao prazne svojeglave igre s ozbiljnim stvarima koja je u biti nezainteresirana i nemotivirana »supstancijalnim interesima«. Zbog toga će se ona neminovno pokazati nedostatnom kad je njena eventualna kritička uloga u pitanju, budući da ostaje vezana za sferu onoga subjektivnog i konačnog.