Tekst problematizira temu budućnosti medija polazeći sa stanovišta ideje o smrti medija i kraju medijske kulture kakvu danas poznajemo. Isprva se tema reprezentiranja smrti u medijima tretira kao osnova za kreiranje mnogobrojnih medijskih sadržaja, da bi se težište istraživanja, potom, s prikazivanja prizora smrti u medijima, postepeno prebacilo i fokusiralo na tzv. posthumnu medijsku komunikaciju. Usporedo s procesom transformiranja medijskih sadržaja njihovim preusmeravanjem na temu smrti i komunikacije sa svjetovima umrlih – što se pokazalo kao profitabilno – pojedini teoretičari medija, poput Virilija, na primjer, nagovještavaju i krah medijske slike, kao posljedice vođenja globalnih informatičkih ratova. To bi, ujedno, značilo i priliku za novi početak i posve drukčiju, novu medijsku paradigmu. Pritom, ovdje nije riječ o pukoj zamjeni starih i tzv. „primitivnih“ novim medijima, već o značajnoj, suštinskoj transformaciji. Mediji, naime, prema našem shvaćanju, ne umiru u smislu konačne smrti, već prelaze u dimenziju postojanja koja se nalazi negdje „između“, na samoj granici života i smrti. Ovakva transformacija medija, iz dimenzije života u smrt i natrag (ka budućnosti), analoški mišljeno, najsrodnija je budističkom pojmu i fenomenu „bardo“.