Zvonimira Remetu (1909.–1964.) prozvaše, kako zapisa Branimir Donat, “jednom od najapsurdnijih žrtava prakse srbokomunizma, ali i naše nespremnosti da se stvari iz novije povijesti stave na pravo mjesto”. Remeta je izuzetno vrijedan romanopisac, kojega u zaborav nisu odgurnuli samo oni koji su se smatrali njegovim neprijateljima nego su to podjednako učinili i njegovi nekadašnji prijatelji, a on je stvorio tako vrijedna djela da bi ga trebali podjednako štovati i njime se ponositi ne samo jedni, nego i drugi. Mate Marčinko s optimizmom piše: “Književna djela Zvonimira Remete ponovno se tiskaju i pretiskavaju, no da se poprave posljedice šutnje i zaborava njegova književnoga djela, središnjica Matice hrvatske trebala bi izdati Remetina sabrana djela, a najbolja od tih djela i u svom izdanju Stoljeća hrvatske književnosti”.