Autor raščlanjuje jezik najstarijega hrvatskog bontona nazvanog Regule roditelov i drugeh starešeh i Regule dvorjanstva, prevedenog i prilagođenog teksta iz, vjerojatno, više predložaka onodobnih europskih bontona, koji je bio dio knjige Duhovno zercalo iz 1742. i integralni dio katehetskoga priručnika Škola Kristuševa iz 1744. godine. Najstariji hrvatski bonton napisao je najplodniji kajkavski pisac 18. stoljeća, isusovac Juraj Mulih (1694. – 1754.). Analizirani tekst pokazuje pripadnost kajkavskome hrvatskome književnom jeziku na svim jezičnim razinama. Autor rijetko poseže za fonološkim i morfološkim instrumentarijem tipičnijim za štokavsko-čakavske tekstove u odnosu na ranije kajkavske pisce, primjerice Vramca, Pergošića ili Habdelića. Rezultati ovdje iznesene jezične analize u perspektivi će pomoći onim istraživačima koji sumnjaju u autorstvo pojedinih Mulihovih djela. Da bi se sve sumnje otklonile, potrebno je najprije istražiti jezik, ili barem fonološko-morfološke osobitosti, potpisanih Mulihovih djela za koja znamo da pripadaju njemu, a tek onda valja pristupiti jezičnoj analizi spornih (više ili manje) djela koja se pripisuju Mulihu.