Svaki etnografski film shvaćen kao vizualni iskaz izražava, poput verbalnog iskaza, određeno motrište o pojavi koju prikazuje. Tako različiti filmovi o istome običaju pružaju njegove različite interpretacije, te iskazuju mnoga značenja koja mu se pripisuju. Analizom triju filmova o lastovskome pokladu autorica u tekstu izdvaja njima iskazana značenja i naziva ih zbiljama poklada: običajno-izvedbenom zbiljom, zbiljom etnologa, televizijskom zbiljom i zbiljom gledateljstva. Nadalje, razumijevanje običajne izvedbe kao sukusa svega što su gledatelji i izvođači, te sudionici na bilo kojoj razini doživljavali tijekom njezina odvijanja, omogućuje uvrštavanje znanstvenog ili televizijskog snimanja filmova u sastavni dio procesa pokladnih zbivanja. Izdvajanjem zbilja iz običajne i filmske pojavnosti lastovskoga poklada, autorica opisuje nekoliko sastavnica jednoga procesa: godišnje običajne izvedbe lastovskoga poklada, filmove snimane tijekom tih izvedbi, te utjecaj i tumačenja gledateljstva i izvedbi i filmova na nove občajne izvedbe. Ovime je zaokružena nedjeljiva cjelina lastovskih pokladnih događanja, čije je osnovno svojstvo primanje i odašiljanje poruka u komunikacijskom lancu koji se proteže kroz vrijeme i medije. Znanstveni interes za motrište ljudi istraživane kulture ili subjekata filma u ovome se tekstu širi i na motrište filmskih stvaratelja i gledatelja, te znanstvenika koji su kao scenaristi (ili samostalni snimatelji) prisustvovali snimanju. Svi su oni u međusobnom dogovaranju o značenjima pridonijeli oblikovanju snimljenog događaja. Filmovi tako postaju poprišta pregovaranja o značenjima, te time sudjeluju u gradnji sustava značenja poklada.