Analiza kreće od provjere svojstava hrvatske književnosti i kazališta u kontekstu europske kulture XVIII. stoljeća na repertoaru kazališnih izvedaba hrvatskih izvođača. Na općoj razini povijesti književnosti moguće je problematizirati status XVIII. stoljeća, tj. njegovu pripadnost tzv. starijoj povijesti. S druge strane, postoje argumenti za napuštanje simplifikacije o XVIII. stoljeću kao stoljeću predugoga hrvatskog baroka. Osobitosti XVIII. stoljeć vidljive su u raznovrsnim bilješkama i zapažanjima vezanima uz izvedbe koje se odnose koliko na pripreme izvedbe toliko na reakcije tj. recepciju gledatelja na izvedeno, i u auditivnom i u vizualnom aspektu. Njihova analiza otkriva da je, nakon uspostavljenoga korpusa znanstvene literature primijenjene na romantizam, kronologiju ideje „književne nacije“ i nacionalnoga identiteta potrebno usmjeriti na XVIII. stoljeće: svojstva koja se pripisuju XIX. stoljeću kao novome dobu, svojstva romantizma, ilirizima, narodnoga preporoda i sl., prisutna su već u XVIII. stoljeću.