Ono paradoksalno «otkriće» jest da «istina» i «moral» prethode jedno drugom, da su međusobno odgovorni, da logički postupak i aksiološko vrednovanje stoje u odnosu konkurencije i komplementarnosti; razum, doduše, odlučuje o statusu aksiološkog vrednovanja i prevrednovanja, ali i obrnuto je istina - moral privodi razum pred svoje sudište. Naime, tamo gdje svijest i savjest stoje jedno nasuprot drugome i jedno u drugome neizbježnim se čine pitanja: je li «istina» onoliko «dobra» koliko je istinita i je li «dobro» onoliko «istinito» koliko je dobro? Ta pitanja pogađaju egzistenciju u stvarnom događanju svijeta života: ne može se naučiti plivati na suhom, za čišćenje ulice kvalifikacija se stječe pred vlastitim vratima, gitara se uči svirati – svirajući! Izbjegava se odgovornost svaki put kad se račun za ono što ovisi o nama isporučuje okolnostima. Naime, egzistencija je uvijek ona sama i njezine okolnosti.