U povijesnoj tragediji Damjan Juda Ante Benešića, objavljenoj 1905. u Zagrebu, najprije se promatraju prepoznatljivi utjecaji što su ih izvršile ličnosti iz hrvatskoga književnoga i kazališnoga života zahvaljujući čijoj je kontaktnosti i kreativnoj suradnji došlo do promatranoga dramskoga djela, potom se prelazi na utjecaj idejama, građom i temom te na posljetku se s utjecaja djela i autorova umijeća prelazi na intertekstualne postupke i relacije. Povijesna tragedija Damjan Juda uspostavlja dijakronijski intertekstualni odnos s tekstovima prošlih epoha i drukčijih poetika: sa srednjovjekovnim legendama i povijesnim kronikama te žanrom viteške pasije, sa starom dubrovačkom dramskom književnošću, s usmenom književnošću, s hrvatskom povijesnom tragedijom XIX. stoljeća preuzimajući njezin stilski model i uspostavljajući intertekstualne veze s klasičnom i romantičarskom dramom, odnosno romantično-klasicističkom tragedijom. S obzirom na sinkronijsku žanrovsku intertekstualnost Benešićevu smo povijesnu tragediju stavili u relaciju prema Vojnovićevom Ekvinociju i Dubrovačkoj trilogiji. Utvrdili smo da tragedija Damjan Juda kao dramski tekst moderne potvrđuje ideologeme umjetnosti svojega vremena, usvojenost poetike umjetnih svjetova sa stiliziranom prošlošću radi konfrontacije sa suvremenošću i njezinim nesređenim realitetom.