Člankom pozivamo znanstvenu javnost da pažljivo čita glagoljsku prozu, ne bi li u njoj prepoznala stihove, i da čita asilabičke stihove, ne bi li u njima prepoznala izvorno silabičke, ali iskvarene i prilagođene molitvenoj svrsi. Uvjereni smo da su pobožni pisari pjesme pretvarali u molitve tako da su ih lišavali pjesničkih rekvizita, posebice ritma i rime. Stilističkom metodom supstitucije nastojali smo pokazati taj postupak pisara na primjeru Molitvenika Gašpara Vnučića iz 16. stoljeća: naizgled prozni tekstovi, molitve upućene Mariji i Kristu, u našoj su rekonstrukciji konačno poprimili čvrstu stihovnu formu. Lingvističkom analizom dokazivali smo proces kvarenja izvornih pjesama, odnosno izvršili smo rekonstrukciju. Siromašnu korpusu hrvatskih marijanskih pjesama tako smo dodali nekoliko novih, dosad nepoznatih pjesama. Pretežito su, uvjereni smo, izvorno bile napisane u osmercima i distisima, s rimama i asonancama, sasvim uobičajeno za hrvatsko religiozno pjesništvo s kraja srednjovjekovlja.