Rad istražuje žalovanje 12-godišnjeg ja-pripovjedača nakon sestrine smrti, prilikom čega se otkriva njegov identitet melankolika koji se mazohistički obezvrjeđuje i prekorava. Gubitak voljenoga objekta otkriva se kao gubitak sepstva te kao praznina koja se mora nadomjestiti, i to uvijek ženskim likovima. Pritom se pripovjedačeva libidna energija usmjerava od majke prema sluškinji te, konačno, u obliku orgazmičkoga iskustva, kumi. Budući da su seksualni odnosi prema tim likovima neostvarivi jer predstavljaju erotski prijestup, praznina preuzima ja-pripovjedača te on osjeća manjak muškosti, koju želi doseći neprestanom usporedbom s muškim likovima. Cilj je rada istražiti kako naracija konfigurira lik kroz odnose prema izgubljenome objektu te prikazati da se pamćenje gubitka povezuje s gubitkom vlastita sepstva, koje u ovom slučaju postaje potpuno osiromašeno te posljedično – melankolično.