Rad, nastao 1988. kao prinos nikada objavljenom priručniku o društvenim znanostima, vjerojatno je najbolji spomen na Pusićeva temeljna istraživanja prava, jer ih prikazuje u kontekstu teorije prava u Jugoslaviji. Istodobno, rad je još uvijek jedini obuhvatni pregled teorije prava u socijalističkoj Jugoslaviji. Ta je teorija zanimljiva kao stalna transformacija marksističko-lenjinističke ortodoksije, koja je u kasnim danima Jugoslavije svojim metodama i interesima odgovarala matici pravne teorije na Zapadu, no ostala je zaokupljena, u skladu s marksističkim naslijeđem, društvenim kontekstom prava. Pusić je dao najznačajniji doprinos izučavanju jugoslavenskoga socijalističkog prava. Njegova analiza socijalnih funkcija prava započinje nalazom da je pravo izvorno bilo metoda regulacije koja pojednostavnjuje socijalne probleme priznavanjem isključivih, no prenosivih prava manjini. Uključivanje prije ignoriranih interesa u vršenje političke vlasti (demokracija), u raspoređivanje ekonomskih dobara(društveno vlasništvo) i upravljanje porodičnim poslovima (jednakost spolova) umanjilo je tenziju koja je nužna za funkcioniranje društvenog sistema. Zagovornik postupnosti, Pusić je sugerirao da rješenja treba tražiti u nastajućoj mreži samoupravljanja kao i u adaptaciji pravnih institucija.