Genetsko modificiranje, genetsko transformiranje ili genetski inženjering skup je tehnika koje pružaju mogućnost dodavanja poželjnih obilježja u superiorne geno tipove biljaka, putem prijenosa gena između različitih nesrodnih vrsta, rodova, pa čak i carstava, što se inače ne događa u prirodi. S druge strane, klasičnim se oplemenjivanjem putem selekcije i križanja između jedinki koje pripadaju istoj ili srodnim vrstama također izmjenjuju i ističu određena svojstva radi poboljšanja vrsta prema ljudskim mjerilima, ali je takav prijenos gena moguć i u prirodi. S genetskim modificiranjem na drvenastim biljkama započelo se 1987. godine na topolama (Fillatti i dr. 1987). To je prva studija u kojoj je uspješno regenerirano genetski modificirano tkivo šumske vrste drveća. Svojstva koja su najčešće predmet genetske modifikacije kod biljaka jesu sastav lignina, tolerancija na herbicide, otpornost na bolesti i štetnike te kontrola cvatnje. Osim samog postupka genetskih transformacija, terenski pokusi genetski modificiranoga šumskog drveća predstavljaju vrlo važan segment u cjelokupnom lancu istraživanja. Testiranje izmijenjenih svojstava u prirodnim okolišnim uvjetima pridonosi boljem shvaćanju interakcije okolišnih utjecaja i transformiranih svojstava. Iako se procjenjuje kako postoji preko 600 terenskih nasada s genetski modificiranim drvenastim vrstama širom svijeta, u šumarstvu gotovo nema komercijalne uporabe takvih plantaža. U hrvatskom šumarstvu ne postoje naznake takva korištenja biotehnologije. Međutim, praćenje svjetskih trendova važno je za implementaciju inozemnih iskustava u zakonsku regulativu te za stjecanje dovoljnih količina znanja za provedbe mjera sigurnosti i opreza prilikom takvih istraživanja.