Krajem 17. stoljeća započela je nova kolonizacija Slavonije koja ujedno označava i novu fazu antropizacije slavonskog prostora. Ta faza antropizacije trajat će sve do modernizacijskih procesa polovinom 19. stoljeća. Novodoseljeno stanovništvo najprije se uselilo u brojna opustjelih sela, ali je već 1690-ih započelo i osnivanje novih naselja. Ona koja su napuštena tijekom Velikog bečkog rata već su se prije u prošlosti dokazala kao dobra za naseljavanje i poljoprivrednu djelatnost, a za novoosnovana naselja tek je vrijeme trebalo dokazati jesu li za to pogodna ili nisu. Stoga je za ovo razdoblje antropizacije i naseljavanja Slavonije naročito znanstveno zanimljivo i važno promatrati sudbinu novoosnovanih naselja. Naseljenici su u Slavoniju dolazili iz raznih krajeva – ponajviše iz Bosne i Srbije, ali i iz Like i Gorskog kotara, središnje Hrvatske te iz Bačke i Baranje. Zabilježena su i doseljavanja njemačkih kolonista, ali u relativno malom broju. U ovome radu analiziraju se okolnosti koloniziranja šumskog kraja Đakovačkog vlastelinstva te kolonizacija Nijemaca u Osijek i Rumu. Ta dva primjera kolonizacije Slavonije egzemplarni su tipovi naseljavanja šumskog i ravničarsko-močvarnog područja te pokazuju stvarne utjecaje ekološko-geografske uvjetovanosti koloniziranja Slavonije u 18. stoljeću, odnosno u kolikoj je mjeri kolonizacija bila određena prostorom i biljnim pokrovom (šumama), ali i općim zdravstvenim (ne)prilikama koje su utjecale na uvjete života, ponajviše prisutnošću malarije u močvarnim područjima.