Doktorski rad “Đuro Rapić u kontekstu hrvatske književnosti u Slavoniji 18. stoljeća” za središnji predmet svoga bavljenja ima istraživanje opusa franjevca Đure Rapića, i to u odnosu na slavonski dio hrvatske književnosti 18. stoljeća. Unutar jedanaest poglavlja rada prikazan je povijesni i književno-kulturni kontekst vremena u kojemu je živio i stvarao Đ. Rapić, predstavljen je njegov životopis kao i njegov status u književnoj historiografiji. Središnji dio rada bavi se Rapićevim opusom (“Svakomu po malo”, 1762., “Od svakoga po malo”, 1764., “Satir”, 1766.), od bibliografskoga opisa do žanrovske profiliranosti tekstova (propovijed, hagiografija, katekizam), tematsko-motivske analize, analize kompozicije i stila. U radu se pored analitičkih čitanja i interpretacije primjenjuje i komparativna metoda kako bi Rapićeva situiranost u osamnaestoljetnoj slavonskoj retorskoj prozi bila što jasnija i objektivnija. Rapićeve se propovijedi komparativno analiziraju u odnosu na propovijedi Emerika Pavića i Bernardina Leakovića, ali i u odnosu na propovijedi Abrahama a Sancta Clare, propovjednika iz 17. stoljeća, te Hahna Modesta, franjevca iz 18. stoljeća. Istraživanje Rapićevih propovijedi urodilo je zaključkom da je Rapić srodan S. Clari, dok se od trojice gore spomenutih franjevaca udaljava. U radu je posebna pozornost posvećena i iščitavanju i analiziranju Rapićeva “Satira” koji se najčešće spominje u vezi sa “Satirom” Matije Antuna Reljkovića. Istraživanje dvaju “Satira” pokazalo je da oba autora imaju prosvjetiteljsku namjeru (svojim djelima žele ispraviti mane u ponašanju slavonskoga čovjeka), ali da je Rapić primat dao vjerskoj didaktici, a Reljković gospodarskom uzdizanju Slavonije. Tekstovi dvaju “Satira” ne daju odgovor na pitanje je li Rapić bio Reljkovićev kritičar, pa se i dalje može samo spekulirati u tom smjeru. U kontekst slavonske književnosti 18. stoljeća, u njezin nabožni segment, Rapić se upisao i kao barokni pisac i time dao doprinos slavonskoj varijanti baroka. The aim of the “Đuro Rapić in the context of Slavonian 18th century literature” doctoral thesis is to research the literary work of Franciscan Đuro Rapić in relation to Slavonian part of Croatian 18th century literature. Due to the literary approach, the first part of the thesis only summarizes present historical data on 18th century Slavonian history to get an overview of society in which Rapić lived and wrote. The second chapter, which refers to the literary context of 18th century Slavonia, sums up the characteristics of this part of Croatian literature (functionality, conceptual framework, themes, style, typological repertoire). The next two chapters, representing Rapić's biography and his status in literary historiography, are followed by the one about his bibliography (“Svakomu po malo”, 1762., “Od svakoga po malo”, 1764., “Satir”, 1766.), bibliographic description and genre (sermons, hagiography, catechism). The main part of the thesis analyzes themes and motifs of Rapić's sermons, followed by their composition and style. To establish Rapić's place in 18th century Slavonian rhetoric prose and make it clear and objective, the next chapter analyzes two of his sermons in comparison to those of Emerik Pavić and Bernardin Leaković, but also in comparison to the sermons of Abraham a Sancta Clara (a preacher from the 17th century) and Hahn Modest (a Franciscan from the 18th century). The attention is then paid to literary analysis of Rapić’s “Satir” which is often mentioned in connetion to the “Satir” written by Matija Antun Reljković. The study of two “Satirs” shows that both authors had enlightenment intentions (mainly to address demeanor of Slavonians), but that Rapić was focused on religious didactics and Reljković on economic growth of Slavonia. These two literary works do not answer the question of whether Rapić’s purpose was to critize Reljković, and speculations in that direction are still open. In the context of the 18th century Slavonian literature, mainly its pious segment, Rapić will also remain known as a baroque writer, thereby contributing to the Slavonian version of Baroque. Doktorski rad “Đuro Rapić u kontekstu hrvatske književnosti u Slavoniji 18. stoljeća” za središnji predmet svoga bavljenja ima istraživanje opusa franjevca Đure Rapića, i to u odnosu na slavonski dio hrvatske književnosti 18. stoljeća. Unutar jedanaest poglavlja rada prikazan je povijesni i književno-kulturni kontekst vremena u kojemu je živio i stvarao Đ. Rapić, predstavljen je njegov životopis kao i njegov status u književnoj historiografiji. Središnji dio rada bavi se Rapićevim opusom (“Svakomu po malo”, 1762., “Od svakoga po malo”, 1764., “Satir”, 1766.), od bibliografskoga opisa do žanrovske profiliranosti tekstova (propovijed, hagiografija, katekizam), tematsko-motivske analize, analize kompozicije i stila. U radu se pored analitičkih čitanja i interpretacije primjenjuje i komparativna metoda kako bi Rapićeva situiranost u osamnaestoljetnoj slavonskoj retorskoj prozi bila što jasnija i objektivnija. Rapićeve se propovijedi komparativno analiziraju u odnosu na propovijedi Emerika Pavića i Bernardina Leakovića, ali i u odnosu na propovijedi Abrahama a Sancta Clare, propovjednika iz 17. stoljeća, te Hahna Modesta, franjevca iz 18. stoljeća. Istraživanje Rapićevih propovijedi urodilo je zaključkom da je Rapić srodan S. Clari, dok se od trojice gore spomenutih franjevaca udaljava. U radu je posebna pozornost posvećena i iščitavanju i analiziranju Rapićeva “Satira” koji se najčešće spominje u vezi sa “Satirom” Matije Antuna Reljkovića. Istraživanje dvaju “Satira” pokazalo je da oba autora imaju prosvjetiteljsku namjeru (svojim djelima žele ispraviti mane u ponašanju slavonskoga čovjeka), ali da je Rapić primat dao vjerskoj didaktici, a Reljković gospodarskom uzdizanju Slavonije. Tekstovi dvaju “Satira” ne daju odgovor na pitanje je li Rapić bio Reljkovićev kritičar, pa se i dalje može samo spekulirati u tom smjeru. U kontekst slavonske književnosti 18. stoljeća, u njezin nabožni segment, Rapić se upisao i kao barokni pisac i time dao doprinos slavonskoj varijanti baroka.