Disertacija „Fotografija kao dokaz“ zadire u skepticizme i relativizme koje uvode teorije medija po pitanju statusa dokazivosti digitalne fotografije, dokazujući; kako je isti ili sličan materijal, a koji nije imao kapacitet dokazivosti, postojao i prethodno, u analognoj fotografiji, te kako stoga nije došlo do supstancijalne ili revolucionarne promjene. Ona analizira sklopove misli nazvane diskursima realizma, locirajući tri dominantna realistička sustava u koja se pojavljuju simultano izumu fotografije; pragmatičkog, pozitivističkog, te povijesnog realizma. Svi oni redom definiraju i/ili koriste fotografiju u svrhe dokaza. Te teorije dislociraju diskusiju o fotografiji u različita područja misli; prirodnih znanosti, humanističkih pa i društvenih disciplina. One tvrde kako: (1) fotografija može donijeti znanje ili mu barem služiti kao dodatno sredstvo (na način „filozofskog stroja“), nadalje kako je (2) fotografski referent nužno, a ne moguće postojeći (ili; ako nešto postoji to se mora moći fotografirati), te naposljetku kako (3) fotografija jedino može govoriti o nestalom vremenu. Ipak, dok svaki od pristupa afirmira sebi bliske, on redovno isključuje iz definicije druge primjene fotografije (vrlo često to su apstraktne, no i znanstvene fotografije…). Očigledno, obzirom polaze od sebi najbliže definicije takozvane. Vernakularne (lokalne, obične) fotografije, odnosno „normalnih“ ili „prosječnih“ fotografija, većina pristupa ima problema s nepotpunošću nabrajanja ili indukcije. Uvodi se, stoga, nova definicija koja radije deducira moguću fotografiju iz kapaciteta samoga medija, odnosno njenih tehnoloških pretpostavki. Obraćajući pažnju na sam početak fotografskog procesa, banalne parametre poput posebnih tehničkih odlika specijalizirane i komercijalne fotografske opreme, te odabira i namjera koje odlučuju o njihovim primjenama, disertacija otvara nove mogućnosti interpretacije, a time i širenja područja istraživanja o fotografiji. Naime, redefiniranjem se otvara pristup etici fotografske slike, odnosno šire; filozofiji politike, pregledajući motive predstavljanja fotografije u svrhe dokaza. Pod temom moralne odgovornosti, koja postaje osnova definicije fotografije kao dokaza; namjesto teze kako fotografski referent nužno postoji, zaključuje se na često previđenu činjenicu kako je - fotograf bio „tamo,“ bitnu za kritike represivne (vojne, političke) primjene fotografije, koje uglavnom i rabe fotografiju u svrhe dokaza. The dissertation Photography as the Evidence deals with scepticism and relativism introduced by media theories regarding evidentiary status of digital photography. It proves that similar or even the same type of material, having no capacity of being an evidence, existed previously, in the era of analogue photography, so no substantial or revolutionary change occurred with new, digital, technologies. This analysis is undertaken inside discourses of three realisms that emerged simultaneously with the invention of photography. These discourses are; pragmatism, positivism and historical realism. All of them are defining photography in terms of its evidence. These discourses allocate discussion on photography in different domains as; science, philosophy and political theory or political history. They claim that: (1) the photography can bring the knowledge or can at least serve as its tool (in terms of philosophical machine), (2) that photographic referent is necessary, not only possibly existing (thus; if something exists can be photographed), and that (3) the photograph can only serve to illustrate the vanished time. Still, each of these perspectives is partial, as excluding some other practical usage of photography as the medium. Obviously, as all of them are starting with the nearest definition of vernacular photography, or what is depicted as “normal” or “average” photography, they are producing a fallacy of incomplete induction. A new definition deriving possible photographs from the capacity of its medium, is introduced. Returning to the very start of the photographic process, to seemingly banal parameters as technological specificities, as well as to photographer’s choices made upon it, the dissertation is introducing new domains of interpretation. Introduction of the photographic agent into the discourse, namely, allows proceeding to the domain of photographic ethics, or even into wider domain of philosophy of politics, giving an overview of critical issues when photography is presented as evidence, in moral sense. Primary author is distinguished from the secondary one in regard to rules given in commission, bringing up notions of responsibility, as the only fact being provable, and that is – the photographer „has been there,“ which is coming important for repressive (political, military..) exploitations of photography, predominantly using photography as the evidence.