Rušenje njujorških tornjeva 2001. godine i izravni prijenos tog događaja diljem planete unio je novu paradigmu ratovanja putem medija. Vremenski razmak između prvog i drugog udara u WTC pokazao se kao povoljan trenutak za kamermane i fotografe da instaliraju svoju tehniku kako bi gledaocima kod udara drugog aviona omogućili emitovanje slike uživo. Uznemirujuće slike u rekordnom su roku obišle svijet, a njihov karakter iz dokumentarnog prerastao je u simbolički. Došlo je do hipertrofije značenja koja je vodila ka slikovnoj produkciji kodiranoj eksplicitnim sadržajima nasilja i traume. Novonastali medijski ambijent obrazovao je nove mentalitete gledanja i novu vizualnu pismenost. Umjetnost koja nastaje u periodu od 11. septembra 2001. godine naovamo indikator je novog društvenog poretka koji je slikama dao brutalnu moć stvarnog. Cilj ovog teksta je da detektira neke primjere iz savremene umjetničke produkcije—prvenstveno radove Hansa Petera Feldmanna, Douga Ashforda, Francisa Alÿsa, Thomasa Hirschorna i Munira Fatmija—i da na njima načini svojevrsnu analizu fenomena gdje savremene umjetničke prakse obrađuju pitanja koja je nametnula postseptembarska slikovna erupcija. Pritom se umjetnički radovi navedenih umjetnika koriste kao primarni izvor u artikuliranju perspektive boljeg razumijevanja nove uloge medija.