Rasprave o temeljnoj ulozi umjetničkog muzeja poglavito se vežu za različito shvaćanje prirode umjetnosti—njezine autonomnosti ili instrumentalnosti. Zagovaranje potonjeg u kontekstu demonstracije društvene vrijednosti umjetničkog muzeja ili participacije u umjetnosti dovelo je u drugoj polovici 20. stoljeća do potrebe za umjetničkom medijacijom prvenstveno kao edukacijom posjetitelja o važnosti i značenju umjetničkih djela. Međutim, u radu se medijacija u muzejima koji slijede model takozvane „bijele kocke” promatra kroz prizmu komunikacije na izložbi tijekom pojedinačnog posjeta, a u obzir se uzimaju svi izložbeni mediji, od prostora, teksta, do različitih oblika digitalnih sadržaja i tehnologije. Teorijski okvir rada predstavljaju tri načela muzejske medijacije koji uključuju paradigme istraživanja umjetnosti i estetskog iskustva na kojima se temelji muzejska praksa, izložbene medije te paradigme kulturnih politika. Pregledom medijacije na umjetničkim muzejskim izložbama od 30-ih godina 20. stoljeća do danas, u kontekstu tri navedena načela, predlaže se i analiza medijacije kao svojevrsnog alata za određivanje odnosa koje muzeji uspostavljaju između umjetnosti i posjetitelja, a time i njihove društvene uloge.