Jedno od osnovnih načela na kojemu se temelji carinsko i porezno pravo zemalja Europske unije, Hrvatske i mnogih drugih zemalja jest da nema oprav-danja za naplatu carine i drugih uvoznih davanja na uvezenu robu koja se u carinskom području te zemlje zadržava samo određeno vrijeme i, budući da se ne uključuje u gospodarski tijek, ona ne konkurira robi proizvedenoj na njezinu području. Mnoštvo je razloga pritom što se sve više u međunarodnoj trgovini pojavljuje i potreba za privremenim uvozom i izvozom roba, pa ovaj institut ima značajno mjesto u carinskom i vanjsko-trgovačkom sustavu svake zemlje. U primjeni instituta privremenog uvoza plovila, tijekom se posljednjih godina u Republici Hrvatskoj pojavilo više otvorenih pitanja dijelom povezanih sa samom provedbom inspekcijskih nadzora na moru i u marinama te drugim mjestima odobrenima za smještaj i čuvanje plovila, a dijelom s upravnim i prekršajnim predmetima koji su u razmatranju carinskih tijela. Pri tome uočene su određene neujednačenosti i različitost u postupanju u gotovo identičnim ili veoma sličnim okolnostima, a što je dijelom posljedica različita shvaćanja i tumačenja brojnih naputaka i mišljenja u svezi s privremenim uvozom plovila. U članku je autor pokušao dati odgovore na najveće dvojbe i neka otvorena pitanja u primjeni instituta privremenoga uvoza plovila uz potpuno oslobođenje od plaćanja carine na osnovi Aneksa C Istanbulske konvencije.