Uvodno se definira propast Mletačke Republike 1797., prva austrijska (1797. – 1806.) i francuska uprava (1806. – 1813.) nakon koje mletački posjedi (Mletačka Dalmacija i Boka kotorska) te nekadašnja Dubrovačka Republika dolaze u vlast Habsburške Monarhije koja formira upravnu jedinicu – Kraljevinu Dalmaciju, izravno podvrgnutu Beču. Slijedi prikaz ustrojstva uprave i sudstva, političkih prilika do 1848. i 1861. kada se putem Dalmatinskog sabora uvode elementi parlamentarne demokracije i lokalne samouprave. kao i rezultati saborskih i općinskih izbora. Do pada Bachova neoapsolutizma 1861. općine nisu izbornopredstavničke ustanove. Nastaju dvije političke opcije, jedna se protivi ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, traži talijanski jezik kao službeni, ističući isprva slavo-dalmatinski, a kasnije talijanski identitet (talijanaši, autonomaši). Nasuprot njima, dio građanstva, pretežito pučkog podrijetla, afirmira hrvatski identitet, traži sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, te uvođenje hrvatskog jezika u upravu, sudstvo, školstvo (narodnjaci, aneksionisti). Beč podupire autonomaše, ne želeći hrvatsku nacionalnu i državnu integraciju. Narodnjaci zbog izbornog sustava gube izbore za Dalmatinski sabor 1861. i 1864. godine, ali pobjeđuju na prvim općinskim izborima 1865. – 1868., a 1870. i na izborima za Sabor. U trećem dijelu obrađuju se specifičnosti Starog Grada u kojem se afirmacija narodnjaka odvija sporije. Stari Grad je od 1823. općina, dio kotara Hvar, a od 1852. sjedište kotarskog suda. Ugled mjesnih liječnika autonomaša (Gazzari i Nisiteo) poveo je mlađu generaciju hrvatskih pučana u njihov tabor, iako neki od vodećih narodnjaka podrijetlo vode iz Starog Grada (Vranković, Biankini i Ljubić). Narodnjaci pobjeđuju 1887. kada se afirmirala sljedeća generacija hrvatske inteligencije, sinova težaka, ribara i pomoraca ojačala razvojem gospodarstva – vinske trgovine i pomorstva u drugoj polovici 19. stoljeća. The collapse of the Venetian Republic in 1797, the first Austrian (1797-1806) and French administration (1806-1813), after which the Venetian estates (Venetian Dalmatia and the Bay of Kotor) and the former Republic of Dubrovnik came to power, formed the Habsburg Monarchy administrative unit - the Kingdom of Dalmatia, directly subordinated to Vienna. The paper is an overview of the structure of the administration and judiciary, the political situation until 1848 and 1861, when elements of parliamentary democracy and local self-government were introduced through the Dalmatian Parliament in Zadar. Until the fall of Bach's neo-absolutism in 1861, municipalities were not electoral-representative institutions. Two political options emerge, one opposing the unification of Dalmatia with Croatia, seeking the Italian language as the official language, emphasizing first the Slavo-Dalmatian and later the Italian identity (Italians, autonomists). In contrast, part of the citizens, mostly of popular origin, affirms the Croatian identity, seeks the unification of Dalmatia with Croatia and Slavonia, and the introduction of the Croatian language in the administration, judiciary, education (populists, annexationists). Vienna supports the autonomists, not wanting Croatian national and state integration. Due to the electoral system, the Narodnjaci lost the elections to the Dalmatian Parliament in 1861 and 1864, but won the first municipal elections in 1865-1868, and in 1870 the elections to the Parliament. The rest of the paper deals with the specifics of the Stari Grad, where the affirmation of the people is slower. Stari Grad has been a municipality since 1823, part of the Hvar district, and since 1852 the seat of the district court. The reputation of local autonomist medical doctors (Gazzari and Nisiteo) led the younger generation of Croatian people to their camp, although some of the leading figures originated from Stari Grad (Vranković, Biankini and Ljubić). The political party Narodnjaci won in 1887, when the next generation of Croatian intelligentsia was established, the sons of common people (farmers, fishermen and sailors) were strengthened by the development of the economy - wine trade and maritime affairs in the second half of the 19th century.