Cilj: Cilj rada jest prikazati rezultate anatomske stabilizacije kronično nestabilnog gležnja uz augumentaciju fibularnim periostealnim režnjem. Ispitanici i metode: Ukupno 7 muškaraca i 7 žena s kroničnom nestabilnošću gležnja, medijan životne dobi 37 godina (20 – 61 godinu), liječeno je operacijski transponiranim fibularnim periostealnim režnjem. Transponirani periostealni režanj fiksiran je sidrima ili transosealnim šavima za kost talusa i petne kosti, u rekonstrukciji prednjeg talofibularnog i kalkaneofibularnog ligamenta. Svi pacijenti analizirani su AOFAS i FADI biljezima prije operacije i najmanje godinu dana nakon zahvata. Rezultati: Prijeoperacijski AOFAS porastao je s medijana 47 (17 – 82) na medijan 95 (84 – 100) nakon stabilizacije periostealnim fibularnim režnjem (p < 0,05). Medijan preoperacijskog FADI-ja iznosio je 89,2 (13,8 – 95,2), a nakon operacije medijan FADI-ja iznosio je 95 (79,5 – 98,8) (p < 0,05). Četrnaest pacijenata vratilo se svojim redovitim životnim i sportskim aktivnostima. Anatomske metode stabilizacije gležnja daju bolje funkcijske rezultate u odnosu na neanatomske metode. Periostealno tkivo s fibule čvrsto je i odlično se remodelira, te nakon godinu dana u cijelosti formira originalni ligament. Većina istraživanja različitih oblika korištenja fibularnog periostealnog režnja u lateralnoj stabilizaciji gležnja, bez obzira na način i vrstu fiksacije, daje odlične funkcijske rezultate. Zaključak: Metoda lateralne stabilizacije gležnja periostealnim presatkom s fibule pouzdana je metoda liječenja kronične lateralne nestabilnosti gležnja. Aim: The aim of this article is to evaluate the method of anatomical stabilization of a chronically unstable ankle with augmentation with a fibular periosteal graft. Patients and Methods: A total of 7 men and 7 women with chronic ankle instability, with an median age of 37 years (20-61 years), were treated by surgically transposed fibular periosteal graft. The transposed periosteal flap is fixed by anchors or transoseal sutures on the talus and calcaneus, in reconstruction of the anterior talofibular and calcaneofibular ligaments. All patients were analyzed with AOFAS and FADI scores before surgery and at least one year after surgery. Results: Preoperative AOFAS increased from median 47 (17-82) to median 95 (84-100) after stabilization with periosteal fibular lobe (p <0.05). The median preoperative FADI was 89.2 (13.8-95.2), and after surgery, the median FADI was 95 (79.5-98.8) (p <0.05). Fourteen patients returned to their regular life and sports activities. Anatomical ankle stabilization methods give better functional results than non-anatomical methods. The periosteal tissue from the fibula is firm and remodels perfectly, forming a whole ligament after a year. Most studies of different techniques of using fibular periosteal graft, in lateral ankle stabilisation regardless of the type of fixation, give excellent functional results. Conclusion: The lateral ankle stabilization method with periosteal fibular graft is a reliable method of treating chronic lateral ankle instability.