Stvaranje zajedničke prometne politike Europske unije po prvi put se spominje u Ugovoru o osnivanju Europske ekonomske zajednice iz 1957. godine (Ugovor). Nadležnost za donošenje temeljnih propisa za oblikovanje Europske prometne politike dana je Vijeću ministara. Prvi problem koji se pojavio u začecima razvoja bilo je tumačenje odredaba Ugovora koje se odnose na promet. Glavnu ulogu imao je Europski sud pravde koji je razjasnio neprecizne odredbe o prometu i jasno ih stavio u kontekst općevažećih načela Ugovora. Međutim, suprotstavljeni politički interesi država članica i različiti pristupi prometnoj politici ostali su najveća prepreka za stvaranje zajedničke prometne politike. Europska komisija, nadležna za pradlaganje prometnih propisa Vijeću ministara, dugo nije mogla učiniti ništa da Vijeće prihvati mjere prometne politike koje je predlagala. Međutim, u pravom trenutku drugo je europsko tijelo odigralo ključni potez. Naime, Europski parlament doveo je Vijeće ministara pred Sud, tužeći ga za neispunjavanje obveza propisanih Ugovorom. Presuda Europskog suda potvrdila je da je Vijeće prekršilo odredbe Ugovora, odnosno da nije osiguralo slobodu pružanja usluga u međunarodnom prijevozu te da nije propisalo uvjete pod kojima nerezidentni prijevoznici mogu obavljati prijevozničke usluge u državi članici (kabotaža). Potaknuto ovom presudom, Vijeće je odlučilo bolje surađivati u stvaranju prometne politike. U isto vrijeme je u državama zavladala značajna promjena političkih svjetonazora, a ideja jedinstvenog tržišta donijela je cjelokupnu liberalizaciju Europske zajednice. Te okolnosti nisu mimoišle ni prometnu politiku, nego su, tim više, bile odlučujuće za njezin razvoj - zajednička prometna politika napokon je postala europska realnost.