Članak raspravlja orijentacije koje bi spriječile klizanje prema državama aparthejda. Počinje fenomenologijom masovnih seljenja, te se pita: Jesu li ne-građani ljudi? Koje su granice narodnog suvereniteta? Kakva je to sloboda ako je dobar dio stanovnika nepotpuno slobodan? Završava s pet povezanih aksioma: 1/ pravo na gostoprimstvo (pa zatim i državljanstvo) središnje je ljudsko pravo; 2/ svaka država treba dati svojim stanovnicima maksimalno mogući opseg građanskih prava; 3/ naše vrijednosno žarište treba da bude na politici imigranata, tj. na integraciji; 4/ status “neslobodnih radnika” krši princip “jedna osoba, jedan glas”; 5/ “nema oporezivanja bez zastupljenosti”. Dugoročno nema alternative ratovima i terorizmu osim građanske kohabitacije. To uključuje vanjsku politiku “su-razvoja”, kao i nesudjelovanje Europe u ratovima (osim u obrani započete agresije na nju). No ako danas kapitalizam osuđuje rastuću većinu ljudskih bića na psihofizičku bijedu i ranu smrt, tada nas vjerojatno čeka aparthejd, ali i masovne pobune.