Autor analizira klasične postulate Hobbesove političke teorije polazeći od negacije čovjekove društvenosti čime Hobbes raskida s Aristotelovom tradicijom. Također, na primjeru Hobbesove teorije pokazuje se da je kategorija straha ugrađena u same temelje moderne političke znanosti. No, u kasnijem razvoju političke misli kategorija straha je ostala izvan vidokruga glavnog tijeka političke teorije, odgurnuta na margine teorijskog interesa, izbačena u nepolitičko polje. Autor također ističe moć i žudnju za njom kao Hobbesovu političku konstantu, smatrajući tezu o moći jednom od najznačajnijih Hobbesovih politsocioloških, pa i antropoloških teza. Moglo bi se reći da u Hobbesovu modelu strah proizvodi moć, odnosno da je moć, rečeno današnjim jezikom psihoanalize, kompenzacija za strah i nesigurnost. Autor, također, pokazuje da je Hobbes izgradio svoju cjelokupnu političku teoriju na zaključcima koje je izveo iz analize ekstremne situacije, situacije građanskoga rata, odnosno rata svih protiv sviju. Njegova je doktrina o prirodnom stanju zasnovana na iskustvu građanskoga rata. Ljudi žele iste stvari, kojih nema dovoljno za sve, pa zbog toga postaju međusobni neprijatelji. Izvodi se zaključak kako je put do svemoćne suverenosti Levijatana popločen na sljedeći kategorijalan način: nagon za samoodržanjem – strah od nasilne smrti – nepovjerenje – sukob svih protiv sviju – društveni ugovor – suverena moć države Levijatana.