Transplantacija pluća je postupak koji spašava život bolesnicima s krajnjim stadijem različitih plućnih bolesti. Optimalna imunosupresija predstavlja ključ dugotrajnog preživljenja presadka. Protokoli imunosupresivnog liječenja nakon transplantacije pluća mogu se podijeliti u tri glavne grupe: indukcijska terapija, terapija održavanja i terapija liječenja reakcija odbacivanja. Cilj indukcijske terapije je osigurati intenzivnu imunosupresiju u ranom posttransplantacijskom periodu, kada je rizik odbacivanja alografta najveći. Indukcijski lijekovi su primarno usmjereni na T limfocite, koji se smatraju glavnim stanicama u stanično posredovanoj reakciji odbacivanja. Trenutno se terapija održavanja tipično sastoji od inhibitora kalcineurina, antimetabolita i kortikosteroida. Pulsne doze kortikosteroida su prvi izbor liječenja akutnog staničnog odbacivanja. Načini liječenja refraktornog staničnog odbacivanja uključuju zamjenu ciklosporina takrolimusom, primjenu monoklonalnih i poliklonalnih antilimfocitnih protutijela, azitromicina i ekstrakorporalne fotofereze. Mogućnosti liječenja humoralnog odbacivanja uključuju plazmaferezu i imunoglobuline u kombinaciji s rituksimabom.