Autor u članku analizira razloge kritičkih preispitivanja suvremenih teorija globalizacije na početku 21. stoljeća. U nastojanju za uvođenjem preokreta paradigmi društvenoga, političkoga i kulturnoga razvitka pokazuje se da mogući kraj globalizacije kao (1) neoliberalne ideologije, (2) društvene paradigme razvitka svijeta i (3) modernizacijskih strategija transformacije globalnoga doba, označuje i nešto za sve mjerodavne teorije suvremenoga svijeta neupitno – mogućnosti promjene kompleksnoga pojma kulture. Nakon što je kultura od podsustava društvenoga razvitka kao svrhe postala sredstvom/ svrhom identiteta u globalno doba, preostaje promisliti kako se i zašto, sam postmoderni koncept kulture u njezinome pluralnome svijetu značenja, dekonstruira u biopolitičkome sklopu moći. Teorije preokreta na svim razinama uspostave novoga odnosa spram prostora i vremena globalnoga svijeta, pokazatelji su opsežne transformacije čovjeka i njegove društvene i kulturalne okoline. Analizom teorija kompleksnosti kulture (Urry), biopolitike kao kraja identiteta i triju pokušaja kritike globalizacije kao kraja povijesti u tekstovima Wallersteina, Harrisona i Rosenberga, autor zaključuje da kultura kao prazan hologram moći nije alternativa globalizaciji, nego njezin samoorganizirajući sustav i poredak ideologijske hegemonije.