Hermetički grad kao i drugi utopijski i imaginarni gradovi moraju se promatrati u uskoj vezi s neoplatoničkom filozofijom. Posebna povezanost između grada i poetike nameće se zato jer se oboje konstituiraju kroz jednako razumijevanje slike neoplatoničke provenijencije. Pravila grada i poetike stvaraju preduvjete za mogućnost prebivanja božanskog u njima, pa materija koju oni nude na raspolaganje može postati slika i boravište božanskog. U svom prvijencu La città felice (Venecija, 1553) Petrić uspostavlja usku povezanost između grada i poetike kad zajedno sa Sretnim gradom tiska i jedan od svojih supstancijalnih poetičkih spisa Discorso della diversità de i furori poetici. U tom poetičkom djelcu razvija Cresanin obilježavajuću uzajamnu povratnu svezu svoje poetike s filozofijom, s naukom o sferama i muzama i s teorijom o astralnim tijelima, pri čemu duša spuštanjem kroz sfere i nebeska tijela upija odgovarajuće snage. Karakteristično je za njegovu poetiku uvođenje mjesta, poznatog već iz stoičko-neoplatoničke tradicije, na kojem se sreću božansko i ljudsko (apex mentis). Članak istražuje povezanost između grada i poetike kod Frane Petrića u kontekstu hermetičke tradicije kao jednog od težišta Petrićevih interesa. Istraživanje je strukturirano vodećom hipotezom, prema kojoj grad postaje paradigma poetike, a poetika paradigma grada. Zadaća hermetičkog grada kao i zadaća neoplatoničke poetike sastoji se u realizaciji otjelovljenja božanskog ustroja svijeta u svom mediju i istovremeno u nuđenju izlaza iz svijeta materije u svijet božanskog. Pri tome grad i poetika ispunjavaju poziciju povezanosti između božanskog i zemaljskog svijeta, mjesto susreta i ostvarenje božanskog carstva u obliku otjelovljenja nebeskih moći u riječi i materiji.