U okviru rasprave o teoriji egalitarnog sindroma Josipa Županova iz 70-ih godina, koja je nedavno pokrenuta među hrvatskim politolozima i sociolozima, nameću se dva pitanja od velike važnosti za ekonomiste. Prvo, je li egalitarni sindrom prepreka ekonomskom razvoju ili je riječ o pukoj reakciji na razvojne probleme? Drugo, ako je egalitarni sindrom skup kulturnih normi, koliko može biti jak njihov učinak na tempo i razinu gospodarskog razvitka? Ove se teme nisu propitivale u nedavnoj raspravi među sociolozima. Uvođenje dodatnih varijabli u analizu veza između nejednakosti i društvenih promjena pokazuje da pojedine kulturne norme, poput težnje preraspodjeli, mogu utjecati na društveni razvoj, ali su smjer i snaga njihova utjecaja dvojbeni. Pri tome su bitne dvije varijable: brzina kulturnih promjena i stupanj njihove endogenosti, odnosno egzogenosti u odnosu na ekonomski razvitak. Županov nije analizirao učinke tih varijabli, već je pretpostavio svojevrsni kulturni determinizam. Takav su pristup prihvatili i moderni interpreti njegove teorije, pretpostavivši da je trajanje neke norme indikator njenoga utjecaja. Međutim, bez uklapanja teorije egalitarnog sindroma u širi teorijski okvir u kojem je moguće odrediti i testirati odnos između kulturnih normi, njihovih promjena i gospodarskog razvitka, neće biti moguće utvrditi predstavljaju li vrednote egalitarizma koje su izmjerili Štulhofer i Burić prepreke gospodarskom i društvenom razvitku.