Članak je posvećen proučavanju transgresije u američkome pravosudnom diskursu.Transgresija se tumači ne samo kao process i pojava nego i kao taktička komunikacijska tehnika koja se ostvaruje kršenjem utvrđenih komunikacijskih norma, a usmjerena je na izazivanje protivnika ili na druge vrste komunikacijskoga utjecaja u okviru strateškoga cilja. U sudskome diskursu transgresija se rabi u narativima tužitelja i odvjetnika. Prema namjeni korištenja identificirane su sljedeće vrste: stvaranje kognitivne disonancije između porote i suca, osuda postupaka protivnika, pa čak i optuživanje za neprofesionalnost, osporavanje izjava protivnika, poučavanje, ismijavanje, privlačenje pozornosti uz pomoć šokantnoga. Oblici jezičnoga izražavanja analiziranih tehnika jesu riječi i izrazi s jakim emocionalnim obojenjem, korištenje kontekstnim antonimima i pojmovnim oprekama. Implicitna transgresija izražava se ezopovskim jezikom i alegorijama te kroz negativne ocjene postupaka apstraktnih trećih osoba. Uporaba transgresije često osigurava da govor ima željeni učinak. Željeni učinak transgresije u pravosudnome diskursu, u radu označen terminom „produktivnost”, intenzivira se učestalošću uporabe; uporabom strategija optuživanja, opovrgavanja, suprotstavljanja i taktika ezopovskoga govora; uporabom emocionalno obojenoga vokabulara; gomilanjem (katkad i izmišljenih) detalja u narativima te konstruiranjem govora na principu postupnoga intenziviranja transgresije.