U kratkom vremenskom razdoblju od 1651. do 1665. hidrostatička rasprava Promotus Archimedes (1603) Marina Getaldića doživjela je značajne odjeke u djelima trojice isusovačkih polihistora: Giovannija Battiste Ricciolija, Kaspara Schotta iAthanasiusa Kirchera. Prvi je iz spomenutog trolista na Getaldićeva UnaprijeđenogaArhimeda upozorio Giovanni Battista Riccioli u svojoj astronomskoj sintezi Almagestum novum (1651), kad je u petom poglavlju druge knjige »De sphaera elementari et praecipuè de globo terraqueo« zajedno izložio Aristotelove filozofeme o gibanju elemenata i Arhimedovu hidrostatiku. Već pri prvom spomenu znanstvenik iz Ferrare svrstava Dubrovčanina među trojicu ključnih tumačitelja i nastavljačaArhimedova pionirskoga djela iz hidrostatike – uz Tartagliu i Galileia. On metodologiju određivanja težina različitih kovina i tekućina »s pomoću jednoga jedinoga tijela čiju težinu unaprijed znaš« pripisuje trojici mjeritelja relativnih težina, i to redom Tartagli, Villalpandu i Getaldiću, ali opisuje Getaldićevu metodologiju koja se značajno razlikuje od Tartagline i Villalpandove, štoviše nadmašuje ih po znanstvenoj strogosti. U priloženoj tablici Riccioli izostavlja Tartagline podatke, dok Getaldićeve podatke za relativne težine sedam kovina i pet tekućina uspoređuje s Villalpandovim objavljenim u Apparatus urbis et templi Hie rosolymitani (1604). Napokon, Ferarez se oslanja samo na Getaldića kad upućuje na treću i četvrtu tablicu Unaprijeđenoga Arhimeda, u kojima Dubrovčanin predočava odnose između promjera i težine kugle za šest kovina. Uz to nam Riccioli ostavlja dragocjeno svjedočanstvo o najranijoj recepciji Getaldićeve izmjere drevne rimske stope među profesorima matematike Rimskoga kolegija: u svojoj je raspravi Getaldić otisnuo duljinu »polovice drevne rimske stope« (dimidium pedis Romani antiqui); Getaldićeva tiskana izmjera sačuvala se na cedulji u Grienbergerovoj ostavštini, a Kircher je o njoj pismom obavijestio Ricciolija. Tako zahvaljujući Ricciolijevu Novom Almagestu Getaldićeva izmjera drevne rimske stope, iako u sjeni Villalpandovih metrologijskih poglavlja, postaje referentnom točkom u znanstvenoj povijesti te rimske mjere za duljinu. Time je istodobno pronađen kanal znanstvene komunikacije koji vodi od Getaldića preko Grienbergera i Kirchera do Ricciolija. Frankfurtsko pseudoizdanje Ricciolijeva Novoga Almagesta iz 1653. tekstualno se ne razlikuje od bolonjskoga izdanja, ali je doprinijelo da Getaldićeva metodologija i podaci za relativne težine budu dostupniji na frankfurtskom sajmu knjiga, u njemačkim zemljama i na sjeveru Europe.