Autor u članku prikazuje, analizira, dijelom vrednuje i sintetizira nauk o univerzalnom spasenju, o spasenju svakog čovjeka, svih racionalnih stvorenja po Isusu Kristu kako ga je shvaćao i naučavao Origen iz Aleksandrije. Pritom se zadržava samo na onom aspektu Origenova eshatološkog nauka koji se odnosi na univerzalno spasenje i konačnu čovjekovu sudbinu poslije smrti. Na početku autor tematizira postupno oblikovanje raznolikih apokaliptičkih i dualističkih eshatoloških naglasaka do Origenova vremena. U nastavku rada autor na temelju nekih od glavnih filozofskih, apologetskih, egzegetskih i dogmatskih Origenovih spisa pokazuje glavne svetopisamske argumente na temelju kojih razvija svoju optimističnu univerzalističku eshatološku misao, svoju teologiju nade, ukazujući pritom i na neprihvatljive filozofske uvide kojima se Origen služio za svoj nauk o univerzalnom spasenju. Završni dio članka autor je posvetio tematiziranju glavnog pojmovlja vezanog uz Origenovu eshatologiju, kao što je vrijeme, vječan, beskonačan, vječni život, apokatastaza i apsolutna vječnost koju je Origen shvaćao kao kristološku, Božju, stvarnost, izvan koje ništa ne može egzistirati. Autor na kraju dolazi do rezultata i zaključka kako ostaju trajne poteškoće vezane uz Origenov nauk o univerzalnom spasenju kojim je pokušao pomiriti Božju ljubav i čovjekovu slobodu.