Uvod: U Republici Hrvatskoj zakon ne predviđa darovanje organa nakon cirkulacijske smrti iako je ono često u pojedinim drugim državama. Cilj: utvrditi koliko je mogućih darovatelja bubrega nakon cirkulacijske smrti bilo u jednogodišnjem razdoblju (2012.) u Kliničkome bolničkom centru Osijek (KBCO). Nacrt istraživanja: presječno istraživanje. Ispitanici i postupci: ispitanici su bili preminule osobe (N=1652) primljene na Zavod za patologiju KBCO tijekom 2012. Procjenjivalo se zadovoljavaju li Maastrichtske kriterije za darovanje organa nakon cirkulacijske smrti. Podaci su preuzeti iz medicinske dokumentacije i statistički obrađeni u SPSS-u. Rezultati: Maastrichtske kriterije zadovoljilo je 215 ispitanika (13 %), 53 od tih ispitanika isključeno je zbog kontraindikacija za transplantaciju (TX), te je konačan broj mogućih darovatelja bio 162 (10 %). Medijan dobi bio je 72 godine (42-91), a 83 od 162 (51 %) bilo je muškoga spola. Najčešći su uzroci smrti srčanožilne bolesti (78 %), a najviše mogućih darovatelja nakon cirkulacijske smrti preminulo je na Klinici za internu medicinu (42 %). Najčešće zadovoljeni Maastrichtski kriterij je bio drugi (88 %, neuspješna reanimacija). Nije utvrđena statistički značajna udruženost pojedinih Maastrichtskih kriterija sa spolom niti s dobi. U značajno ranijoj životnoj dobi preminuli su muški ispitanici. Zaključak: broj mogućih darovatelja bubrega nakon cirkulacijske smrti tijekom godine dana u KBCO bio je 162. Mogućnost darovanja nakon cirkulacijske smrti mogla bi povećati broj mogućih darovatelja bubrežnih presadaka i još više poboljšati uspjeh TX u Republici Hrvatskoj. Na razini KBCO može se reći da bi se broj TX s mogućim darovateljima mogao povećati i do 27 puta (otprilike je aktualno 12 TX godišnje, uz mogućnost po dvije bubrežne TX od jednoga darovatelja), premda bi vjerojatno manje tih darovatelja bilo i ostvareno, s obzirom na njihovu stariju životnu dob te moguće protivljenje obitelji darovanju organa.