U radu se analizira koncept koordinacije u upravnom sustavu koji se istodobno sastoji od povezivanja dijelova (elemenata) organizacije i povezivanja organizacije s okolinom radi ostvarenja ciljeva upravnog sustava. U prvom dijelu prikazani su teorijski pristupi konceptu, glavne vrste te barijere za koordinaciju. U drugom dijelu prikazan je obuhvat koordinacije: intraorganizacijska, interorganizacijska i međusektorska koordinacija. U trećem dijelu analizirani su mehanizmi te pripadajući im instrumenti koordinacije u upravnom sustavu čime se daju alternative. Mehanizmi koordinacije predstavljaju načine putem kojih organizacija odnosno društvene grupe reagiraju na pritisak neizvjesnosti, nelagode koju izaziva pomanjkanje unutarnje orijentacije vlastitog djelovanja i nepouzdanost očekivanja u pogledu ponašanja drugih. Nijedan mehanizam kao i pripadajući mu instrument koordinacije nije sam po sebi dobar odnosno loš, izbor između njih nije ideološko pitanje, već je pitanje pod kojim je uvjetima rada pojedini oblik koordinacije najprikladniji.