Autor podrazumijeva činjenicu da su Crkva i kršćanstvo nastali, razvijali se i širili u ozračju grčko-rimske ili helenističke kulture u koju su, navješćujući vjeru u Krista, Otkupitelja i Spasitelja, unijeli određene sastojke tadašnje židovske (biblijske) kulture, omogućujući tako razvoj europske culture. U misionarskom djelovanju, posebno nakon otkrića Amerike, Crkva susreće i prihvaća i druge kulture. U novom vijeku Crkva sve više postaje svjesna važnosti tih kultura, da bi počevši s II. vatikanskim saborom (1962.–1965.) počela govoriti o pluralizmu kultura, o važnosti autohtonih kultura trećeg svijeta, tražeći načine kako ih plodonosno povezati s navještajem Evanđelja. Autor iznosi kako Crkva u dokumentima II. Vatikanskog Sabora, posebno u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, naširoko govori o kulturi (br. 4–10 i 53–62), prihvaćajući također činjenicu pluralizma kulturâ. U spomenutoj saborskoj konstituciji susrećemo definiciju kulture u br. 53. Govoreći o poslije-saborskom govoru Crkve o kulturi, autor analizira različite papinske dokumente i govore poslije II. vatikanskog sabora, dokumente različitih vatikanskih ureda, kao i one biskupa iz Latinske Amerike. Autor posebno analizira crkveni govor o problematici kulture i inkulturacije u navještaju vjere, želeći pokazati kako je Crkva u svojem djelovanju nakon Sabora susretala i prihvaćala nove izazove, posebno antropološki pristup kulturi i inkulturaciji, koji su je poticali da još jasnije progovori o kulturi, o pluralizmu kultura, i o inkulturaciji vjere na kraju dvadesetog stoljeća.