Istraživanje smješta Priče iz davnine (1916) Ivane Brlić-Mažuranić u kontekst širega književnoga korpusa, fokusirajući se na pojavu čovječuljaka ili sićušnih ljudi u fikcionalnim tekstovima za djecu. Postojanje „svjetova čovječuljaka“ (Lynch-Brown i Tomlinson 2005) primjer je prakse konceptualnoga stapanja na jezičnoj, kulturnoj i semantičkoj razini, koja dolazi do izražaja u tvorbi imena, prostora i značenja. Ivana Brlić-Mažuranić kombinirala je naizgled nespojive koncepte (Fauconnier i Turner 2002), koji pripadaju različitim razinama i slojevima slavenskih i hrvatskih tradicija i mitologija. Takve su kombinacije u Pričama iz davnine ključna mjesta u procesu konceptualnoga međudjelovanja koja pokazuju i dokazuju sposobnost čovječuljaka kao književnih bića da prelaze granice, čime omogućuju stvaranje novih i jedinstvenih kultura i pojmova. Napučene čovječuljcima poput Malika Tintilinića, Priče iz davnine izvanredan su primjer fluidna i prilagodljiva svijeta, usporediva s onima što su ih stvorili Swift, Andersen, Tolkien, Baum, Barrie, Norton, Dr. Seuss ili Dahl. S tim u skladu, konceptualna integracija obilježava jedinstven književni sadržaj i stil izvorne hrvatske mitologije Ivane Brlić-Mažuranić čiji je krajnji rezultat osnaživanje i očaravanje čitatelja od davnina do danas.